Saturday, 7 July 2018

Фрагмент: Свежа мајска ноћ


Свежа мајска ноћ. Седим на тераси у крошњи непроцвале липе. Слушам шуштање лишћа, понеког цврчка, лавеж паса у даљини. На хоризонту видим обрисе града у величанственој и сабласној жутој светлости. Док ми Милица гура главу у крило не бих ли јој посветио пажњу, размишљам о томе како ми је познаница замерила то што скоро увек имам израз измештености. Како си бре тако погубљен? Увек замишљењ и одсутан. Мораш више да пазиш, удариће те кола једном. А ја волим да шетам. Лутам тако по граду, крају, мислима, осећањима и временима. Поготово ако су ноћи овако набујале свежином. У ваздуху, са ветром оживљава мирис могућ једино у београдском пролећу. Мирише на тријумфални крик вечног кружења природе, победе рађања и страсти над смрћу и временом. У оваквим часовима, са њиме поново оживе све заносне шетње Калемегданом, скривени пољубци на Гардошу, уздаси страсти на Ташмајдану, оно изгубљено време дрхтања у градском превозу док касниш на први састанак разорен несигурношћу, све то буја и плави, као да ми тај капричо прошлих и будућих сећања и страсти слика вечност људскости. Чини ми се као да читам сва проживљена осећања, њена, његова, њихова, ничија и свачија, дубоко урезана у магличасту жуту ноћну светлост и од заборава сачувана негде у Борхесовском пергаменту овог Белог града.



П.П.


Још увек нису пронашли
Твоје семе на земљи
Испод Оног дрхтавог багрема
Без тога, кажу, ниси био песник
Или си био највећи од њих
Што је исто.

Ал' није ме страх
Од те омче, ни Jалове Земље
Ни трепераве Јасике
Ни шуштећих Јабланова
Све сам те Коре одавно попио
Страх ме је прејаке Речи
Зла у сваком човеку
Што јамчи да су
Неки стихови најбољи неисписани.

Од свих оних што кличу и коре
АЛИ ТАКО СЕ ВИШЕ НЕ ПИШЕ
Што слик мрзе к'о пуста земља кише
А ритмом зову све што се пише
Јер поезију ће сви певати
Да, али одавно нема ко да је чује
У њеној коси мисли ми струје

Погубне мисли, мисли су круте
Santa Maria della Salute

Monday, 2 July 2018

"Jelena, žena (bez) koje (me) nema", jedno čitanje Andrićeve pripovetke ili O Ljudskom i Ljudskosti

    Ključno pitanje otvoreno samim naslovom ove pripovesti ispričane iz prvog lica, neuobičajenog za Andrićevu pretežno hroničarsku i realističku pripovednu praksu, zapravo jeste zamka u koju su mnogi čitaoci, ali i kritičari neslavno uskakali. Pitanja "Da li je Jelena zaista žena koje nema?" ili kritičarski još jalovije "Ko je, i zbog čega, prava Jelena, žena koje nema?" u velikom broju slučajeva vode u plićake biografskih zabluda i zanemaruju ili u nepravednoj meri zapostavljaju pravi psihološko-lirski, erotsko-filozofski kvalitet ove pripovetke.

     Lik pripovedača koji nam se obraća ispovednim tonom, pratimo kroz njegov gotovo isposnički život usamljenog hodočasnika. Na fizičkim ekskurzijama, čija je važnost u simoličkom, a ne u svetovnom – geografskom lokalitetu. Lebdimo sa njim kroz sobe, čekaonice, kupee, planinske predele i gradove, kao kroz eterične prikaze. Toponimi nam se daju samo pod koprenom lelujave igre svetlosti i mraka. Dualitet ovakvog ustrojstva sveta, zasnovanog na psihi i imaginaciji (Mašta ovde nije podesan termin – videti Kolridžovu distinkciju između ova dva pojma) pripovedača, uvodi se na samom početku teksta. Lik Jelene, ispoveda nam se narator, vezuje se za prisustvo svetlosti i njenu blago-(s)tvornu igru. Od pojavljivanja u mračnoj hotelskoj sobi, do šetnje olistalim bulevarom, Jelenu i njenu pojavnost obeležava moćna nedorečenost solarnog principa. Jasno nam je to iz zaključka samog naratora, da je njena pojava učestalija sa dužim trajanjem i jačanjem sunca. Ne moramo biti učeni filolozi da bi nam se otkrilo jedno tekstu komplementarno referencijalno značenje koje potkrepljuje ovaj princip. Ime Jelena potiče od Homerove Helene, verovatno prve femme fatale svetske književnosti, čije ime na jeziku Starih Grka znači Sunčana (Helena od Heliosa) ili od boga sunca.

       Psihološka ustrojenost teksta prepliće se sa mitskom tematikom u ovom delu. (Ako je i moguće prikazati jednu stranu bez druge, ali ovde nije mesto za ulazak u dublje rasprave o temeljnoj povezanosti između mitologije i psihologije) Zbog toga nam je i glavni utisak prostora i vremena u ovoj priči mitstki apoteoziran kroz eteričnost koja prikriva ili čak razara fizičko. Ono je jedino dominantno u svojoj mračnoj negaciji nerazumljivog pra-haosa, kao u sceni koja se odigrava u neosvetljenoj hotelskoj sobi, koja ima elemente priča strave i užasa. Kontrast tami i mraku ostvaruje se jedino ljudskim duhom i njegovim tvorevinama u fizičkom svetu – principom logosa: pričama, knjigama i pismima. Jasno ovo vidimo pri susretu sa Jelenom u knjižari/suvenirnici, ali i kroz simboliku neizrečenosti i očekivanja pisma. Jedan od glavnih Andrićevih motiva upravo i jeste logos, tj. potencija ljudi da "Pričom i pričanjem" ostvare bliskost i povezanost i time pobede otuđenost i okrutnost ovog sveta. Tako nam se ovde Jelena javlja kao suštastveni princip ljubavi – erosa, koji je pervertiran od strane naratora. Usamljen, jer nije usmeren prema konkretnom ljudskom biću, nagon je sublimiran u apstrakciji idealnog sagovornika i ljubavnika, koji je savršen, ali samim tim i udaljen od čoveka, kao čežnja ili strast koja je uvek već određena svojim neispunjenjem. Strast postoji samo dokle god se javlja prepreka za njeno potpuno ostvarenje, koje i nije moguće jer krajnja prepreka jeste smrt.
     Ipak, kako čovek nije idealno biće, ostaje mu samo da objektivizuje ljudski duh kroz ideal, ali sam taj ideal tj. Jelena u ovom slučaju, nije sposoban za dvostruku objektivaciju, tj. korišćenje reči (stvaranje književnosti), jer jezik postoji kao dopuna i veza sa Drugim ljudskim bićem, kao veza sa svetom, na koncu konca, kao i jedini pravi svet koji nam je dostupan. Jer čovek je okružen jezikom, od njega sačinjen i preko i kroz njega postoji.

     Zbog toga narator ostaje zarobljen i usamljen u svojoj jalovoj, ali veličanstvenoj i tragičnoj – autoerotičnoj potrazi za savšenom sagovornicom, drugaricom, ljubavnicom i sopstvenom dopunom. A kako je ova karakteristika ono što njega samoga označava u pripovesti, možemo izvući zaključak da je Jelena suplementarna naratoru i označuje kroz dopunu čitavo njegovo biće u duhovnoj, telesnoj, duševnoj – pre svega suštinski ljudskoj i andrićevskoj potrazi za shvatanjem, ljubavlju i značenjem. Zato Ona nikako, osim u marginalizijuće podrivajućem naslovu, ne može biti "Žena koje nema", već u ovom mogućem čitanju – "Žena bez koje me nema".



Saturday, 16 June 2018

Ambrozijske usne (Faust u Beogradu)

Jedino veće od tvoje Lepote
Jeste sujeta tvoja

Oh, Ohola – Znaš li da Starac onaj
Nije mogao gledati u Sunce
A video je blud i razvrat u masnim hodnicima
Kluba Studenata Tehnike
A plesao je (s/z)a vešticama
Kroz bludne noći osvećene neonom
I zvezdama,
Ako ta dva nisu isto.

A krv mu je ključala
U prolećne večeri kao što ključa
Ružičasto nebo nad Dunavom
Od Gardoša do Kalemegdana

I hteo je, poput onog nesrećnika
– a svaki je poetus propali prophetus,
Poput njega kome se Otkrilo da Ljudi Govore,
Da se rasprši u krvavom prasku Beogradskih reči
U princip kosmičkog (a uvek komičnog)
Erosa koji sve plemeni plodi semeni i pokreće,

A sve to samo ne bi li u vidu Košave
Koja uličnim slikarima nosi radove po Knez Mihajlovoj
Gde sam te toliko puta slučajno susreo
Nesređenu, musavu i zamazanu;
Konačno uspeo da raščerupa ti tvoje
Svete kovrdže i izgrize ti ambrozijske usne


Monday, 11 June 2018

Oдговор на једно писмо (О Љубави)

Драга Незнанко,

Морам одмах да истакнем чудновату мисао која ми је јутрос синула. Пре него што сам и могао помислити да ће ми Ваше писмо вечерас, по трећи пут ове године, осунчати овај маглом оковани живот. Док сам шетао сивим улицама, размишљао сам о Вашим досадашњим писмима. Превише је прошло од последњег. На који бих Вам начин могао одговорити? Нешто тако дивно, искрено и присно попут Њих заиста завређује више од обичног одговора. А ја чак ни то нисам био у стању да Вам приуштим. Зато сам се одлучио, услед немогућности личног адресирања, да је најбоље да свој одговор објавим јавно, уз наду да ће некако допрети до Вас. Надам се да је боље, чак и на тај осветовљени начин, изјавити моју бескрајну захвалност за радост коју свака помисао на Ваш красни рукопис изазива, него задржати све то у себи, и не исказати колико ми Ваша писма значе. 

Надам се да ћете разумети то што се из залеђене децембарске ноћи, са муком присећам тих септембарских сумрака и топлих вечери. Иако сте безбедни под велом заборава, моја вечито необуздана слутња, вероватно обмањујући ме, иако јој то није обичај, испод њега назире лепршаву црвену хаљину. Извините на овом пренагљеном суду о нашем сусрету и плесу, био он исправан или не, потребан ми је. Ви имате моје руке, које свој „говор, снагу и топлину“ дугују безбројним ожиљцима, а ја само тековину ваших. И то какву! Заиста сам почаствован сваким Вашим писмом и морам признати да сам задивљен живахним, а узвишеним стилом који указује на врсно развијен уметнички израз. И како сте рекли да је Ваша „жеља постала од крви и меса“, ја морам изјавити да се моја оваплотила у хартији и мастилу.

Шта ли је то што мене, али и Вас засигурно, издваја из те неналичне гомиле коју помињете? Можда су то заправо речи. Оне вероватно никада нису ни имале вредност, јер Ми смо увек били ти који им је удахњују. А ипак, да бисмо ми били Ми, морамо веровати да речи поседују сопствену вредност. Никада није ни било Cogito Ergo Sum, већ ће увек, вечно и једино бити, оно обухватније - Creo Ergo Sum. Ко речима не даје значење, а значењу реч, тај је роб туђих речи.

Слажем се са Вама да се плива у површном чулном задовољству и да се то назива срећом. Само се бојим да је скоро увек, уз велике изузетке, тако и било. Данас је то само израженије због тога што читав свет робује од недостатка значења. Парадоксално, јер када је све вредност, онда ништа није вредно, и обрнуто. 

Може се, међутим, и преокренути онај Ваш исказ да је љубав прерасла у потрагу за краткотрајним задовољењем. Може бити и да је човек, решен сваког смисла, „празан“ и „усамљен“ у својој очајничкој борби са разочарањима, остављен да на било који начин, па и путем „јефтиног алкохола“ или „површног чулног задовољства“, изнађе себи искупљење и испуњење. Шта је сладострашће, ако не наличје блажености? А путена страст, у недостатку оне праве Љубавне, некада је једина могућа и доступна замена за њу. Иако се у најидеалнијим тренутцима ове две прожимају и стапају у Једно, попут љубавника, мистичара и божанства или теорема и доказа. 

Знам да је ово истина, јер искусио сам то неколико пута током ових дугих, а кратких двадесетак година. То је уједно и одговор на питање да ли верујем да љубав постоји. Верујем, иако сам много пута од те вере одустајао и пркосио јој, увек се то испоставило узалудно. Не можете побећи од бивствовања. За мене, љубав је увек била једино садашње време, колико год то патетично звучало. Свака је љубав била права, за то њено време трајања, а то што је нестала, не значи да није постојала, већ само да су нестале те особе које су у њој биле. Свакодневно, сви ми умиремо више пута. Љубав је вечна, а ми смо ти који се мењају.

Као што сам горе написао, то што неко одустане од љубави не значи да он у њу не верује. Мислим да је баш супротно. Не могу од љубави одустати они који је нису ни искусили, већ само Ми који смо се у њој добро опекли. Лепо сте рекли, она и јесте сакривена и ућуткана, али само док нам је неко не пробуди. Не, никако није истина да човек воли само једном. Прави љубавник увек воли, само што се код њега љубав распаљује и умире попут Жар птице. Сваки живот Феникса јесте онај истински. 

На оно прво питање из последњег пасуса Вам нисам одговорио, јер ни сам нисам сигуран на који начин ме треба волети. Мислим да у животу све треба чинити искрено и јединствено, верно нама самима, а ваљда је тако и у оном најплеменитијем од свих облика живљења – у Љубави. 

Не бих Вам знао рећи постоји ли граница у томе колико некога можемо волети. Можда је та граница баш у оном отрцаном пустити некога да оде, или пак да уђе у Ваш живот, мислим да се то разликује од особе до особе. Опипљива је ово тема, као и многе које смо покренули, и вероватно да бих могао о свим овим стварима писати и опширније, али не бих да Вас давим више. 

Уз наду да ће ово писмо изнаћи пут до Вас, и да неће изазвати презрење, нестрпљив у ишчекивању одговора, са искреним задовољством:


Владо Рукавина,


P.S. Неизмерно сам Вам захвалан на томе што сте ми дали повод за писање и успели да преварите мог демона прокрастинације чији сам најбеднији сужањ, али и на томе што сте ми показали колику чаролију крије наизглед тако проста ствар као што је писмо. 



Saturday, 12 May 2018

Kratka priča

Neispavan i umoran, rasanio sam se negde posle šest. Dugo nisam osetio tugu. Izgleda da je nabujala sa prolećnim jutrom. Setilo me je njenog kreveta. Prostranog i udobnog. Toliko različitog od ovog – neravnog i tvrdog poput kamene postelje isihasta. Uprkos svemu, i on nam je bio dovoljan za slatke snove. Samo, izgleda mi da nismo dovoljno sanjali.

Thursday, 19 April 2018

Neispevanoj pesmi

Ona ne zna da neki Umrli žive
Kao što nekih živih za nas odavno nema

Ona ne shvata konac beskonačnosti
Kao što ne zna za večnost jednog kraja

Ona ne zna de neki su stihovi najbolji nenapisani
I da je najveći pesnik onaj koji nikada nije ni zapevao

Ona ne može znati zašto je
Kristal Sveta Smrt
Niti da Praznini Zvezde više nisu male
Kao što Himne Noći
Jesu jedini Plavi Cvet

Ona će misliti da su rime
Jedino što će spasiti svet

Jer život je samo građa za stih

Jer Krv je jedina prava valuta

I Uvek Već sve će proći

Jer u početku Bog je Pevao

Jer dalje od Stiha niko neće moći



Chef (2014) - Blagoslov uživanja

Dok sam gledao film uhvatio sam sebe u konstantnom preispitivanju utemeljenosti radnje, verovatnoće postupaka i okolnosti, kao i sveopšte dramaturške motivisanosti. Negde pre polovine filma, u jednom takvom procesu "samosvesnog" gledanja doživeo sam osvešćenje. Shvatio sam da mi upravo kritička distanca smeta da zaista uživam u samom delu. 

Dođoh zbog Skarlet...

Sve vreme sam pokušavao da ovaj nepretenciozni i zabavni film prosuđujem suprotnim merilima. Tek kada sam se prepustio i prestao da zapitkujem kako to da nisu prikazani razni realni problemi sa mogućom inspekcijom ili administracijom koji bi bili izvor dodatnih sukoba u filmu, ili čak socijalna služba koja bi imala šta da kaže na angažovanost i boravak desetogodišnjeg dečaka u opasnim uslovima, tek tada sam doživeo neverovatno zadovoljstvo koje ovo delo nudi. Kao da sam konstantno priželjkivao očekivao neku komplikaciju, neki događaj koji bi poremetio "veštačku" glatkoću toka radnje. Na veliku sreću, moja su očekivanja, u tom zloslutnom smislu uvek bila izneverena.

...ostadoh zbog vožnje!


Količina zabave i uživanja koju, kao pravi i istaknuti pripadnik žanra, ovaj roadtrip film pruža, potpuno me je odvukla na nesvakidašnje putovanje glavnih junaka. Poput njih, i ja sam doživeo uživanje u prepuštanju onim stvarima koje te ispunjavaju svakodnevno. Prepustio sam se veselom i poletnom filmu, koji me je oplemenio svojom ljupkošću i dirljivom ljudskom pričom o približavanju oca i sina i njihovom međusobnom razvoju. Ne bih iskoristio reč sazrevanje, njega dakako ima, ali je ton dela takav, da akcenat stavlja na kvalitetno provedeno vreme i emocionalno zbližavanje, više nego na moralne pouke i poruke (o vrednom radu i trudu, koje se naravno i ovde mogu provući). Mislim da je baš to ono što nam ovaj film nudi, ovde bi opet bilo pogrešno reći poručuje, jer smatram da se ovaj film nudi više kao nepretenciozno, zabavno delo, što se i vidi u odnosu Šefa i Kritičara, gde Šef odbija da ulazi u visokoparnu igru nadmenog nadmetanja, nego jednostavno reaguje poput pravog čoveka sastavljenog od krvi i mesa, emotivno i otvoreno, bez posrednovanja. Besan je jer je povređen i uvređen. Kritičareve reči imaju posledice i umesto da ih prihvati u društvenom maniru, kako socijum to očekuje, Šef se ljudski buni i iskazuje svoja osećanja. Ovo ga košta mesta u društvenoj hijerarhiji, ali ga takođe i šalje na put samootkrivanja i zbližavanja sa svojim sinom i prijateljem, kroz delanje onoga što ga zapravo ispunjava - stvaranje hrane, umetnosti.

Ovaj film i njegov kvalitet leži upravo u neposrednosti utiska, u tome što zahteva nedistancirano uživanje, baš kao što je to slučaj sa određenim vrstama umetnosti, među kojima je i odlično predstavljena u njemu samom – umetnost spremanja hrane. U kulinarstvu istinski možemo uživati samo ako pripremamo hranu ili ako joj se zdušno prepustimo. Tako je i sa ovim ljupkim filmom.



Monday, 9 April 2018

(Ne)Raspoloženi za ljubav – ontologija prevare

O čemu peva ovaj film? Sigurno ne jedino o neostvarenoj ljubavi, niti o dve individue sa nedostatkom hrabrosti da se predaju strastima. Posmatrano striktno na nivou sadržaja, ovo jeste priča o tome. Film nam prikazuje dva bračna para koja žive u Hong Kongu šezdesetih godina XX veka. Zapravo, reč je o odnosu dve usamljene osobe čiji su partneri konstantno odsutni zbog posla. Gospodin Čau i Gospođa Čan odsečeni su od svojih supružnika toliko da se ovi ni ne pojavljuju na ekranu. Film nam ne slika samo udaljenost bračnih drugova, već i otuđenost likova od ostatka sveta. 




Vong Kar Vai ovo postiže konstantnim korišćenjem dominantnog kinematografskog efekta – uokvirenog kadra. Većina filma prikazana je kroz opstruirani kadar. Uvek se nešto nalazi između junaka i kamere, ostatka sveta ili između njih samih. Bio to zid, hodnik, prozor ili ogledalo, ograničenost je tu. Posledica ovoga je izuzetno jak osećaj skučenosti i teskobe, koji se uvećava ponovljenim scenama i mestima na kojima se lančano, gotovo rutinski pojavljuju likovi. Mučnina kolotečine i zarobljenosti uspešno nas navode da saosećamo sa glavnim junacima. I to je ono što ovaj film odlično radi. Za razliku od većine romantičnih komedija i drama u kojima je direktna namera reditelja da izazove poistovećivanje sa likovima, Raspoloženi za ljubav izazivaju saosećanje u promašenosti, nemoći i neispunjenosti, koje je jedno od najdubljih ljudskih stanja u modernom svetu.



Prigušenost iskazivanja osećanja vezana je za doživljaj egzistencijalne zarobljenosti, koji se izaziva kako uokvirenim kadrovima i skučenim hodnicima u kojima ljudi žive jedni pored drugih, ali ne i jedni sa drugima, tako i vrlo minimaliziranom količinom govora. Film uspešno primenjuje stari moto pripovedačke umetnosti "showing – not telling". Čitava ova ekonomija ekspresije omogućava nam jedan potpuno uranjajući doživljaj u nesrećne živote junaka, ali takođe nam otvara vrata za naglašavanje malih gestova i postupaka, koji isijavaju više emocija i značenja nego li čitav spisak ekscentričnih "ljubavnih podviga" iz uobičajenih holivudskih romantičnih komedija. Tako i velika emotivna i dramska suspenzija kontrastno ostavlja prostor za umetnički uspelo naglašavanje očaravajuće scenografije, koja je na nivou najvećih arthaus filmova. 


Granica stvarnosti u ovom filmu se veoma često gubi. Gospođa Čan i Gospodin Čao, zarobljeni društvenim normama, moralnim osećajem i repetitivnošću svakodnevnice, kao da se nalaze van vremena. Samo vreme je u ovoj priči verovatno i najbitniji faktor. Zbog toga nam se i javlja utisak nepostojanja konkretnog sleda, već samo cirkularnong bivstvovanja prekidanog kratkim i neznatnim ljubavnim progresima glavnih likova. Problematika leži u tome što njihova ljubav ostaje neaktualizovanog, platonskog i čisto duhovnog karaktera, iako je očito prisutan element fizičke privlačnosti. Veliko pitanje jeste to da li su naši junaci zapravo heroji zato što nisu poklekli pred izazovom putenosti i spustili se na nivo preljube, poput njihovih nevernih supružnika, što sami i komentarišu, ili su pak kukavice koje nisu posedovale snagu da ostvare svoj autentični ljubavni potencijal. 

Naravno, odgovor je dat u samom filmu, i oba glavna lika su ga potpuno svesna. Nemogućnost fizičkog ostvarenja ljubavi pretvara se u glavnu prepreku i teret koji ih pritiska. Ne zagovaram ovde stav da je prevara nužno rešenje, već samo mislim da je njihov neautentičan odnos od početka bio osuđen na propast. Da li ga to lišava lepote, plemenitosti i ljudskosti? Naravno da ne. U tome i jeste veličina njihovih likova, u samonametnutoj moralnosti koju stoički trpe. Odolevanje ljubavi na fizičkom nivou oni slave kao pobedu nad njihovim nevernim i nedostojnim supružnicima koji su toliko ispod njih da se ni ne pojavljuju na ekranu.

Problem se naravno javlja u igri identiteta u koju se upuštaju prevareni. U oniričnom plesu filma, više puta smo namerno obmanuti i navedeni da pomislimo kako je ipak došlo do suočavanja između prevarenog partnera i onog koji vara, ali samo da bismo bili uvedeni u igru koju Gospodin Čao i Gospođa Čan igraju međusobno. Oni konstantno jedno od drugog pokušavaju da naprave svoje bračne partnere, a sve u pokušaju shvatanja i razumevanja preljube. Ovde je po sredi preispitivanje mehanizma odbrane sopstva, koje kada se suoči sa time da je žrtva preljube, pokušava po svaku cenu da zadrži svoju celovitost. To naravno nikako nije moguće, što zbog toga što su ljudi permanentno promenljive duševne strukture u čijoj je srži promena, što zbog toga što su sami naši identiteti uvek određeni onim što mi poznajemo, i sa čime se svakodnevno saobraćamo. U slučaju prevare, identitet strada zbog saznanja o kobnom Neznanju. Nije ovo neznanje o samom činu, ili emocijama čiji objekat više niste, već je ono posledica nestajanja onoga što ste Vi sa sigurnošću znali da Jeste. Zbog toga je i projekat glavnih junaka tragično osuđen na propast od samog početka. Pokušavajući da shvate i izleče svoje sopstvo od traume, oni to čine ne kroz autentičnu samospoznaju i prihvatanje onoga što im se dogodilo, već kroz oživljavanje igre i sredstva kojim su sami povređeni. Ovde leži njihova tragička krivica, u tome što im je ljubavna igra bila sredstvo, a ne cilj, što i sami shvataju kada Čao izgovori "Postali smo kao oni", iako se fizičko ostvarenje strasti nikada nije ni dogodilo. 



April u Beogradu

Noći postaju toplije
I trešnja pod prozorom cveta
Ne stiže me misao o tebi
Trune negde pesma (kleta)

Kleta je pesma svaka
Kad ovaj april što peva
Pesmom vaskrslih ljudi
Korenje kreće da budi

Bludi sad Prufrok ludi
Ali lako je njemu da peva
APRIL IS THE CRUELLEST MONTH

Kad u Beogradu ljubio nije
Niti je čekao tebe draga
Dok teška Novembarska lije

Friday, 30 March 2018

Trg: Reminiscencija

Sećam se... Bile su to večeri poput ovih. Prvi topli dani beogradskog proleća. Dovoljno sveži da se moglo ići u kožnoj jakni, nedovoljno topli samo za majice bendova; uz teksas prsluke, farmerke, starke, za nekoga martinke, prišivače, lance – naše obavezane insignije. Čekali smo vikende već od dugih nedeljnih popodneva. I kada bi došao raspoložen petak, baš poput ovog danas, sa mirisom proleća u vazduhu još od ranih sati, nešto bi u nama završavalo vrenje. Sećam se. Čitav taj dan sam u školi u Svetogorskoj bio nemiran. Ushićen i ponešen time što se nalazim tu, u centru grada, centru zbivanja i sveta, ali sputan školskim obavezama. Nisam mogao da dočekam kraj nastave. Grad me je dozivao. Na časovima sam sedeo i prividno slušao. U mašti sam lepršao ulicama, poput ovog večnog povetarca u kojem se sva prošla proleća, proživljena ili nedoživljena, vraćaju iznova i zaceljuju ovaj grad; praćen muzikom Bon Žovija,Snejka, Parpla ili Vaspa, kao da sam u nekom spotu ili filmu. Čekao sam kraj nastave, slobodu da krenem ka Trgu Republike.

Tamo smo se okupljali svi mi, "izgubljeni slučajevi", alternativni klinci drugačijeg muzičkog ukusa od ostatka "gomile" i "prosečnosti". Muzej je naravno bio zatvoren, još uvek ni blizu početku renoviranja. Bilo nas je gomila. Svi smo se znali, ali se niko nije poznavao. To nam nije toliko smetalo, bitno je da smo pripadali negde, nečemu. Svako je dobrodošao. Bez predrasuda i osuđivanja. Barem ne u početku. Pili smo pivo iz "bombi" ili "krmači". Obično je to bio najjeftiniji Apatinac. Za mene prava opijanja tada još nisu ni počela. Više se pilo radi bleje, nekog rituala, osećaja slobode da budeš to što hoćeš, drugačiji, jedinstven, ali konačno prihvaćen. Lepe su i divne bile te prve tinejdžerske zablude. Sve u svemu, Trg mi nikada nije bio krajnje odredište. Tu smo se skupljali sa svih krajeva grada, iz svih socijalnih i ekonomskih slojeva. Svi smo bili jednaki u našoj jedinstvenosti. Topla večer na Trgu za sve nas je bila ista. Prilika za nova druženja, ljubavi, sukobe ili avanture; sakupljanje materijala za priče ili samo ubijanje vremena. Uživali smo u toj sigurnosti čopora. Klinci, tu u sred svih zbivanja, okruženi ruiniranim, ali monumentalnim zgradama, potpuno drugačije sređeni od svih drugih koji se ležerno sastaju kod Konja i idu da se gužvaju i preplaćuju pića po kafićima. Postojala je nekakva naslada u okretanju uloga. Nisi više bio taj jedini čudak koji prolazi ulicom, hodnikom ili prodavnicom u koga svi gledaju jer drugačije izgleda. Uloge su se okretale. Tada su svi oni drugi, "normalni", " fenseri" ili kako smo ih već zvali, ako smo ih ikako i zvali, bili u neprijatnoj manjini. Taj osećaj nadmoći poklapao se sa urođenim taštim ponosom alternativaca koji je tada, kroz masu, bivao potvrđivan. Bile su to slatke, utešne i nužne zablude.

Ja sam pak više voleo Bedem... Ka njemu smo išli čoporativno, nakon okupljanja, pozdravljanja i razmenjivanja hvalisanja, informacija o svirkama i ostalih priča i pričica sa Trga. Kalemegdan sam voleo od kad znam za sebe. Sećam se da smo tamo išli na izlet sa vrtićem. Vodič nam je bio Veličanstveni Raša Popov. Sećam se da se nisam odvajao od njega i da sam žedno upijao svaku njegovu reč, i celom se dušom trudio da je razumem. Takođe, na Kalemegdan su brata i mene roditelji vodili u zoološki vrt, što mi je jedno od najlepših porodičnih sećanja. Sve to, a i moja opsednutost istorijom i čežnja za nečim dalekim, uvek več prošlim, veoma me jarko veže za Park i Tvrđavu. Naravno, posle je bilo i uspomena, iz sada već preminule Kafane "Park", ali o tome drugom prilikom. Bedem je bio potpuno sklonište, oaza na otvorenom, nas "rokerskih duša". Izloženiji Trg je ipak bio poput pozornice za defile. Bedem je bio prava priča. Pre Studenjaka, pre Palasa, Bedem je bio originalno mesto za bleju. Valjda tako i ide životni put, od Trga/Bedema, preko Studenjaka pa do Palasa. A nakon toga? Ko će ga znati... Na Bedemu su se događale prve bleje do jutra, prve opijenosti, prva drugarstva i naravno prve ljubavi. A kako i da ne bude tako, na jednom od najlepših mesta u ovom gradu? Uz pogled, koji vredi hiljadu ljubavi, na ušće Save u Dunav. Nije stvarno doživeo Beograd onaj ko sa Bedema nije posmatrao utonuće Sunca za Zemun, ogledano o reke.